Rana interakcija između djeteta i roditelja ključna je za zdrav emocionalni, kognitivni i socijalni razvoj djeteta. Istraživanja pokazuju da kontakt s osobom pruža osjetno više informacija mozgu nego bilo koji drugi način učenja, čime obrada tih informacija postaje dublja i trajnija. Problem se javlja u sve češćem oslanjanju na ekrane, posebice kod djece mlađe od tri godine.

Ekrani ne uzvraćaju na djetetove komunikacijske pokušaje, ne usklađuju se s djetetom niti mu se prilagođavaju. To djetetu šalje poruku da komunikacija nema smisla, što može rezultirati zatvaranjem djeteta i odustajanjem od unutarnje motivacije za komuniciranjem potreba i dijeljenjem interesa s drugima. Suprotno tome, roditelji i druge odrasle osobe prirodno prilagođavaju svoju komunikaciju potrebama malog djeteta:

• Prilagođavaju ton i visinu glasa.
• Skrate rečenice i ponavljaju riječi.
• Odgovaraju na djetetove osmijehe, suze i pokušaje interakcije.

Ovi postupci djetetu daju do znanja da komunikacija ima smisla. Dijete uči da može izraziti svoje potrebe i osjećaje te zauzvrat dobiva podršku, ugodu i osjećaj uspjeha. Već s devet mjeseci, dijete počinje razumijevati da svojim pogledom, osmijehom ili gestom može pokrenuti drugu osobu na aktivnost ili poslati poruku o svojim potrebama.

Komunikacija kao temelj razvoja:

Komunikacija je temelj za razvoj jezičnih vještina, uključujući razumijevanje i proizvodnju materinskog jezika, te za razvoj govora kao zvučne realizacije jezika. Rana dob, čak i kad se čini da dijete ne može puno toga, ključna je za usvajanje znanja. Djeca uče i upijaju mnogo više nego što roditelji mogu percipirati, a učinci tog učenja vidljivi su tek kasnije kroz govor i izražavanje misli.

Zato je važno ne propustiti najvažniji period djetetovog razvoja. Svaki trenutak igre i odnosa uložen u dijete tijekom prvih nekoliko godina donosi dugoročne koristi i pozitivno utječe na njegov razvoj.

Što je ekranizam?

Ekranizam je pojam koji se u posljednjih nekoliko godina sve češće koristi u stručnim krugovima logopeda, psihologa i drugih stručnjaka. To je radni termin koji označava ovisnost o ekranima, a posljedice ekranizma mogu se smatrati poremećajem nastalim zbog te ovisnosti.

Prije nego što se razvije ovisnost, redovito izlaganje ekranu prekomjerno stimulira djetetov živčani sustav. To uzrokuje kronični stres u mozgu, što može dovesti do raznih poremećaja u učenju, ponašanju, raspoloženju i pažnji. Nažalost, mnogi roditelji posežu za ekranima kao lakšim rješenjem za smirivanje djeteta ili popunjavanje vremena, ne razmišljajući o dugoročnim posljedicama.

Dugoročne posljedice izloženosti ekranima:

Prekomjerna upotreba ekrana u najranijoj dobi može imati značajan negativan utjecaj na razvoj djeteta. Dijete koje provodi previše vremena uz ekrane može imati poteškoća s:

• Razvojem jezičnih vještina.
• Pažnjom i koncentracijom.
• Razumijevanjem socijalnih interakcija.

Kao rezultat, dijete se može suočiti s izazovima u školi, svakodnevnom životu i kasnijem socijalnom razvoju.

Poruka roditeljima:

Svaki trenutak proveden u kvalitetnoj interakciji s djetetom ulaganje je u njegovu budućnost. Igra, razgovor, osmijeh i pažnja koje pružate svom djetetu u ranom djetinjstvu postavljaju temelje za zdrav emocionalni, kognitivni i jezični razvoj. S druge strane, oslanjanje na ekrane može imati dugoročne posljedice koje se mogu izbjeći pravovremenom sviješću i odgovornim postupanjem.

Nemojmo propustiti najvažniji period razvoja djeteta. Kvalitetno provedeno vrijeme u ranom djetinjstvu najvrijedniji je poklon koji možete dati svom djetetu – a taj poklon ima doživotni učinak.